7. studenog 2011. održana je u Knjižnici i čitaonici svečana promocija  najuspješnijih dječjih uradaka s natječaja na temu "Moja priča". Nositelji natjecanja su bili Knjižnica i čitaonica Kutina u suradnji s Dječjim gradskim vijećem Grada Kutine. Za kvalitetu svojih radova Pohvalnice su zaslužili i naši učenici: Tina Balaško,7.c i Matija Đukić,5.a. Mentor: Branka Hecer

Kapljica vode

       Što sve može biti kapljica vode?

Ona je dio slapa koji buči i tutnji u nekoj šumi. Blista na sunčevoj svjetlosti poput najdragocjenijih dragulja.

Ona je dio rijeke koja teče zelenim livadama. Ona je dio jezera i mora.

A ti si sretan i uživaš u ljepoti prirode.

       Kapljica vode može biti suza na mome i tvome licu. Volim kada je to suza radosnica.

Na licu usamljenog dječaka koji plače uz rijeku, ona je tako mala i neprimjetna, a tako značajna i velika za dječaka. Suzu će dječak obrisati ili će je sunce popiti. Bistra i razigrana rijeka oraspoložit će dječaka. Ali što će biti kada oblaci pobijede sunce i pošalju bezbrojne kapljice vode na naše oranice, prozore, krovove kuća, na drveće i lišće?

Kišne kapi natopit će zemlju, a ona će dati nove plodove. Nečije suze ponovo će se miješati s kišnim kapima koje su se već umorile od padanja.

       Onda će ponovo na nebu zasjati sunce, a velika duga pozdravit će sve tužne i nesretne i otjerati suze s njihovih lica.

Eto, svašta može biti kapljica vode.

 OŠ Zvonimira Franka, Kutina

 Učenik: Matija Đukić, 5.a

 Mentor: Branka Hecer, učiteljica

Igra na kiši

    Dan je tmuran i tužan. Sivilo svuda oko nas. Tamni oblaci pritisnuli nebo. Jure i guraju se poput nestašnih dječaka kao da svaki od njih želi biti prvi. Prvi pustiti kapljicu i dodirnuti tlo.

Vjetar miruje, oblaci mu brane mrsiti zelene krošnje drveća.

    Sve je umorno i uspavano dok gledam kroz prozor svoje sobe, a kapci mi postaju sve teži i vuku me u zemlju snova.

     Odjednom, tu tešku tišinu prekidaju nestašne kapljice kiše. Vrte se u krug, dodiruju mi prozor sve jače i snažnije. Zvone kao praporci na saonicama Djeda Mraza. Zatim se poput niti pružaju do zemlje i stvaraju lokvice i lokve. Zovu me van da s njima podijelim radost i smijeh.

     Obukla sam svoje šarene čizmice i uzela kišobran s cvjetnim uzorkom pa potrčala k njima. Vani me dočekalo mnoštvo bisernih kapljica. Nježno mi dodiruju lice i upliću mi se u kosu. Pokušavaju mi isplesti mokru pletenicu i napraviti novu kišnu frizuru. Čizmice gacaju po vodi, lupkaju petama i prskaju sve oko sebe stvarajući valove na vodi. U tu se igru uključio i moj kišobran vrteći se kao vrtuljak u lunaparku. Kapljice padaju po kišobranu, a on ih baca u visine, one se vraćaju poput nestašne djece koja skaču po trampolinu. Sve postaje zabavno i nestvarno. Igra je sve ljepša i veselija, a ja postajem sve mokrija. Kišni dan pretvorio se u igru, moju igru s kišnim kapljicama.

  A onda, sunce je postalo ljubomorno i odlučilo sve to prekinuti. Kišne kapi padaju sve rjeđe i tope se kao jutarnja rosa. Kišobran se prestao vrtjeti, čizmicama voda više nije zanimljiva i igra je prestala, a ja sam bila sva mokra.

    Sretna sam se vratila u kuću. Sretnija no ikad do sada. Pospan i tmuran dan postao je moj najsretniji dan. Kišne kapljice postale su moje prijateljice koje me mogu pozvati na igru svakog tmurnog i tužnog dana.

  OŠ Zvonimira Franka, Kutina

   Tina Balaško, 7.c

    Mentor: Branka Hecer